Činčile spadaju u klasu sisavaca (Mammalia), red glodavaca (Rodentia), podvrsta zamorčićima sličnim (Caviidae), srodstvo dugorepe činčile (Chinchilla lanigera) i bolivijske kratkorepe činčile (Chinchilla cinchilla boliviana).
Činčile potiču iz južne Amerike, žive u planinama Anda, državama Peru, Čile, Bolivija i Argentina, na visinama od 5000 m. Tamo borave u prirodnim špiljama, pukotinama stijena i sličnim skloništima. Izložene su velikim promjenama u temperaturi: vrući ljetni dani prelaze u ledene noći. Temperaturne razlike između dana i noći mogu biti i 25 stupnjeva. Njihovo krzno ih štiti od vremenskih utjecaja; jake vrućine ove životinje ne podnose, te im temperature preko 25 stupnjeva mogu izazvati toplotni udar, jer se životinje znojenjem ne mogu rashladiti - nemaju znojne žlijezde. Stoga činčile provode u svojoj domovini vruće dane u hladnim skloništima i tek predvečer postanu aktivne. Vegetacija je u njihovom prirodnom staništu prilično mršava. Činčile se hrane sušenim travama, biljem, aromatičnim biljem, grančicama, listovima i kaktusima. Činčile žive u velikim grupama, obično jedan mužjak zajedno sa ženkama. Činčile prespavaju dane, te postanu aktivne tek predvečer, kada koriste svježinu i sigurnost noći, te većinu vremena provedu u potrazi za hranom i njezi svojih socijalnih kontakata.
Osvajanjem južne Amerike, činčile su postale zbog svojeg predivnog krzna i kod nas izvor za proizvodnju krzna. Sredinom dvadesetog stoljeća donesene su činčile u Europu, gdje se počnu otvarati farme za uzgoj radi krzna i udruživati u prve udruge činčila. Zahvaljujući naročito kvalitetnom krznu pošteđeni su bili zadnji primjerci u divljini, koji su unatoč tome ugroženi od izumiranja jer se sporo razmnažaju i vrlo se polagano oporavljaju od intezivnog izlova. Od 1910 se pokušava ove životinjice zaštititi i radi se na projektima puštanja uzgojenih životinja u njihovo prirodno stanište. Za najveću vrstu činčila, kraljevsku činčilu je, nažalost dosla svaka pomoć prekasno - glasi kao izumrla. I druga vrsta činčile, bolivijska kratkorepa činčila (Chinchilla cinchilla boliviana) je također ugrožena vrsta.
Kao kućni ljubimci, činčile su postale, kao i mnoge vrste glodavaca, popularne tek zadnjih desetak godina. Oslobođene od strane udruga za zaštitu životinja sa uzgojnih farmi i iz pokusnih laboratorija, našle su put do dnevnih soba i zoo trgovina. U domaćem uzgoju se susrećemo uglavnom samo sa dugorepom činčilom (chinchilla laniger). Kako su te životinje tek od nedavno ciljano uzgajane, i dalje se smatraju kao divlje životinje.
Činčila danas ima mu različitim bojama i stalno se uzgojem dobivaju nove varijante. Međutim, boje krzna nisu odlučujuće za pravilno držanje životinje, stoga se ovdje neće posebno spominjati.
Činčile su pripadnici čopora. Ne smiju se držati pojedinačno, već uvijek najmanje po dvije. Istospolne jedinke se u pravilu dobro slažu ako nema u blizini jedinki suprotnog spola. Životinje bi trebale zajedno odrasti, ili ih, po mogućnosti, treba jednako stare združiti.
Držanje u paru nije preporučljivo. Kastracija kod mužjaka je vrlo rizičan zahvat. Ima čak slučajeva da kastrirani mužjak, nakon kastracije, više od svoje partnerice ne bude prihvaćen. Isto se tako često desi da kastracija ne uspije i ženka svejedno ostane skotna. Smrt kao posljedica kastracije, nažalost nije rijetka. Neki mužjaci činčile ne podnose narkozu dobro i uginu nekoliko tjedana nakon kastracije, naizgled bez razloga. Također dolazi do alergija na materijal za šivanje, kao i upala na predjelu šavova.
Činčile mogu imati 2-3 legla godišnje, po leglu 1-4 mlada, rijetko i do 6 mladunčadi (u tom slučaju se treba ručno podignuti mlade, jer majke često uginu od poslijedica preopterećenja). To svakako ne izgleda odmah teško, ali imajte na umu da činčile jako dugo žive i činjenicu, da mladi vrlo brzo spolno sazriju, te se može razmnažanje vrlo lako oteti kontroli. Mužjak pari i svoje kćeri, i napada sinove, tako da ih se treba odvojiti i držati odvojeno. Ako ne želite profesionalno uzgajati činčile, onda se radije držite istospolnih parova.